PRAVA PACIJENATA KAO POTROŠAČA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

                                                

                                        ŠTA PREDSTAVLJA MEDICINSKO PRAVO

  Da bi se upoznali sa pravima pacijenata prije svega moramo biti upoznati sa tim šta je generalno medicinsko pravo.Medicinsko pravo je posebna grana  koja se odnosi na medicinsku djelatnost. Zadnjih nekoliko decenija medicinsko pravo postoji kao zasebna disciplina pravne nauke. Ova grana prava obuhvata sve pravne aspekte zdravstvenih djelatnosti, sve subjekte, odnose ili postupke za koje pravo vezuje određene pravne učinke,.odnosno prava ili obaveze. Na ovom području pravo i medicina se susreću i teže ka zajednički ostvarljivom cilju, očuvanju čovjekovih najvrednijih dobara, života, zdravlja, tijela i ljudskog dostojanstva, kao značajnog segmenta zaštite ljudskih prava. Ljudski život i zdravlje predstavljaju vrijednosti najvišeg nivoa, prema kojima mogu da se mjere sve druge vrijednosti, i ako bi se napravila paralela i prosuđivano po značaju teško da bi pravnicima neka druga pravna nauka bila potrebnija od medicinskog prava. Pravo pacijenata na privatnost i ljudsko dostojanstvo, u praksi, često biva potisnuto nekim javnim,  njegovim ili nekog trećeg. Ono je prinuđeno na povlačenje iz razloga koji se, najčešće, podvode pod stanje krajnje nužde. A odgovor da li to tako treba uvijek da bude ili se radi o zloupotrebi treba da procijeni i sankcioniše  medicinsko pravo.

                                   Uloga i zadaci medicinskog prava kod prava pacijenata

Pravo na tjelesni integritet istovremeno je i pravo osobe na sopstveno nesmetano tjelesno i biološko postojanje, kojim se istovremeno zabranjuje da ljudi postanu objekti bilo kakve prinude u liječenju. Zato je ovo pravo u svim pravnim sistemima svijeta određeno pravnim propisima, a uređeno je na međunarodnom nivou bilateralnim ili multilateralnim međunarodnim ugovorima ili konvencijama. U smislu ovog prava, svaka osoba je ovlaštena da raspolaže svojim tjelesnim integritetom do određenih granica koje postavljaju tuđa prava, zakonska ogranočenja i interesi šire zajednice. Tako je nastalo medicinsko pravo kao posebna disciplina koja između ostalog treba da odgovori na pitanje, gdje se nalazi ta granica.

Iako su učestali odgovori zdravstvenih radnika da se medicinsko pravo, odnosno pravo u cijelini, pretjerano miješa u medicinsku oblast, a time sputava napredak medicine, imaju opravdan odgovor, ali samo donekle. Jer pravo ne stvara nepovjerenje između medicine i prava, već poziva pravo da interveniše u slučajevima narušene medicinske etike.

                                      Na čemu se zasniva Medicinsko pravo

Medicinsko pravo zasniva se prije svega na činjenici za uspostavljanje odnosa ljekar- pacijent kao odnos nejednakih. Principi Medicinskog prava utvrđuju da bolestan čovjek ima

- Pravo na odgovarajuće liječenje i poštovanje dostojanstva- a sve u okviru granica raspoloživih materijalnih dobara u zajedniici, izdvojenih za zdravstvenu zaštitu

- Pravo na zaštićenu informaciju- ako je zatraži pacijent o svom zdravlju, kao o sprovedenom terapijskom tretmanu

- Pravo uvida u medicinsku dokumentaciju- koja može da se izostavi od strane ljekara, ukoliko bi otkrivene informacije izazvale opasan rizik po život i zdravlje bolesnika.

- Pravo na samodlučivanje u pogledu terapije i terapijskih procedura- koje će biti nad njima sprovedene. Ako odbije predloženi tretman, pacijentu u tom slučaju treba predložiti drugi oblik liječenja.

                                     Povreda pravila zdravstvene struke

Povreda pravila zdravstvene struke odnosi se na namjernu ili nenamjernu ljekarsku grešku. Ovo postupanje ljekara je protivno propisima medicinske struke ili nepoštovanje pravila koje čine medicinski standard odnosno skup pravila kojih se mora pridržavati svaki ljekar prilikom intervencije. Ljekarska greška koja se tradicionalno i uporno vezuje za postupke ljekara i njihovu pravnu odgovornost ima mnogo šire komunikacije, jer se može odnositi i na postupke radnika koji sudjeluje u liječenju pacijenta. Jednim dijelom to je posljedica činjenice za javnost u principu ljekara smatraju odgovornim za pacijenta, a drugim što se u sudskoj praksi procesi najčešće vode protiv ljekara. Kada je u pitanju Povreda prava na tjelesni integritet, ona se odnosi na sve oblike medicinskog liječenja bez pristanka pacijenta.

    

                     PRAVA PACIJENATA PRILIKOM KORIŠTENJA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Do donošenja Zakona o zaštiti prava pacijenata u hrvatskom zakonodavstvu pitanja prava pacijenata nisu bila posebno regulirana. Postojali su određeni instituti zaštite pacijentovih prava koji su propisani Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, sukladno kojim se pacijent mogao žaliti na nepravilnosti koje je mogao uočiti u pružanju zdravstvene zaštite. Zakonom o zaštiti prava pacijenata ta prava su objedinjena i sistematizirana te je propisan način njihove zaštite i promicanja.

Zakon o zaštiti prava pacijenata omogućava pacijentima ostvarivanje prava na informisanje o zdravstvenim uslugama, o vlastitom zdravstvenom stanju, o potencijalnim rizicima, pogodnostima svakog postupka, o alternativa predloženih postupaka, dijagnozi, liječenju te mogućnosti dobivanja drugog mišljenja. Zakon primljenjuju zdravstvene ustanove, trgovačka društva i privatni zdravstveni radnici koji zdravstvenu djelatnost obavljaju sukladno zdravstvenoj zaštiti.

Prava pacijenata koja se promiču zakonom su ljudska prava vrijednosti u zdravstvu, kao što je pravo pacijenta da se poštuje kao ljudsko biće, pravo na suodlučivanje, pravo na fizički i mentalni integritet, zaštitu svoje osobnosti te pravo na poštivanje vjerskih, kulturnih i moralnih identiteta.

                         Pravo na samodlučivanje i pravo na obaviještenost

Pravo na samodlučivanje i obaviještenost imanentno je pravo koje čini sadržaj ovog Zakona. Kako bi pacijent preuzeo ulogu subjekta odlučivanja, dao svoj pristanak ili odbio neki zahvat, mora biti potpuno obaviješten o stanju svog zdravlja, odnosno bolesti. Prema odredbi člana 6 ovog zakona, pravo na samodlučivanje obuhvata pravo pacijenta na obaviještenost ili pravo na prihvaćanje ili odbijanje terapijskog postupka. To se pravo odnosi na tok cjelokupnog liječenja.

Temeljem člana 8 ovog Zakona, pacijent ima pravo dobiti obavijesti na način koji mu je razmljiv sa obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti. Kada je priroda bolesti pacijenta takva da može ugroziti zdravlje drugih ljudi, pacijent sa punom poslovnom sposobnošću ne može odreći prava na obaviještenost o svom zdravstvenom stanju. Pacijent ima pravo biti obaviješten u slučajevima kada njegov pristanak nije uvjet započinjanja terapije.

Pacijent u skladu sa članom 10 ovog zakona, ima uvijek pravo tražiti drugo stručno mišljenje o svom zdravstvenom stanju. Drugo stručno mišljenje pacijentu je na usmeni ili pismeni zahtjev, obavezan dati svaki zdravstveni radnik visoke stručne spreme i odgovarajuće specijalizacije, koji nije sudjelovao u izravnom pružanju određenog oblika zdravstvene usluge pacijentu.

                            Pravo na prihvaćanje ili odbijanje medicinskog zahvata

Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički odnosno terapijski postupak prema članu 16 ovog Zakona. Svoj pristanak, kao znak prihvaćanja preporučenog medicinskog postupka, pacijent daje potpisivanjem obrasca saglasnosti. U iznimnim slučajevima, ako je riječ o neodgodivom medicinskom zahvatu kada bi njegovo nepreduzimanje ugrozilo život pacijenta ili prouzrokovalo teža oštećenja zdravlja, tada se zahvat i medicinski postupci mogu preduzimati i bez potpisanog pristanka, ali samo dok ta opasnost traje.

Za osobe koje nisu sposobne dati svoj svojevoljni pristanak potpisivanjem izjave u skladu sa članom 17, obrazac saglasnosti potpisuje zakonski zastupnik ili punomoćnik. Slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati te nijema osoba koja ne zna pisati prihvata pojedini dijagnostički odnosno terapijski postupak izjavom u obliku javnobilježničkog akta, ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koje će u njezino ime prihvatati ili odbijati pojedini takav postupak.

U interesu pacijenta, zakonski zastupnik ili skrbnik, može saglasnost u bilo koje vrijeme povući potpisivanjem izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka. Ukoliko su interesi pacijenata kojima je imenovan zakonski zastupnik ili skrbnik, odnosno skrbnika suprostavljeni, zdravstveni radnik je dužan o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb.

                         Zaštita pacijenta nad kojim se obavlja znanstveno istraživanje

Prema članu 19 ovog zakona, za znanstveno istraživanje pacijenta nužan je izričit pristanak obaviještenog pacijenta. Pristanak obaviještenog pacijenta u smislu Zakona je pisana, datirana i od pacijenta potpisana saglasnost za sudjelovanje u određenom znanstvenom istraživanju ili medicinskoj nastavi, data na temelju preciznih i na razumljiv način dokumentiranih obavijesti o prirodi, važnosti, posljedicama i rizicima ispitivanja. Znanstvena istraživanja nad pacijentom mogu se preduzeti ako su ispunjeni sljedeći uvjeti a to su da je pacijent upoznat sa svojim pravima i da je uz sve to pribavljen pristanak obaviještenog pacijenta.

                         Pravo pacijenata na pristup medicinskoj dokumentaciji

Pacijent ima pravo na pristup cijeloj medicinskoj dokumentaciji koja se odnosi na dijagnostiku i liječenje njegove bolesti, te o svom trošku, zahtijevati presliku medicinske dokumentacije. U slučaju smrti pacijenta, ako to pacijent nije za života izričito zabranio, pravo na uvid u medicnsku dokumentaciju ima bračni drug pacijenta, izvanbračni drug, punoljetno dijete, punoljetni brat, te zakonski zastupnik odnosno skrbnik pacijenta. Protivljenje uvida u medicinsku dokumentaciju daje pacijent pisanom izjavom solemniziranom od javnog bilježnika.

                                       Pravo na povjerljivost

Svaki pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegovog zdravlja u skladu sa propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka. Svi podaci o zdravstvenom stanju pacijenta su profesionalna tajna i mogu se davati samo onim osobama koje je pacijent ovlastio. Pod povjerljivim podacima podrazumijeva se ne samo dijagnoza i zdravstveno stanje, već i sam boravak u zdravstvenoj ustanovi. Pacijent ima pravo dati usmenu ili pisanu izjavu o osobama koje mogu biti obaviještene o njegovom prijemu u stacioniranu zdravstvenu ustanovu, njegovom zdravstvenom stanju te može imenovati osobe kojima zabranjuje davanje tih podataka.

                                 Pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove

Kada pacijent želi samovoljno napustiti bolnicu, mora dati izjavu pred dva istovremeno nazočna svjedoka koji potpisuju izjavu o namjeri pacijenta. Pisana izjava prilaže se u medicinsku dokuimentaciju pacijenta. Ako pacijent samovoljno napusti bolnicu bez potpisane izjave ili izjave date pred dva svjedoka, zdravstveni radnik mora obavijestiti uže članova obitelji pacijenta, a ako je posebno određeno i policiju i centar za socijalni rad. Podatak o samovoljnom napuštenju zdravstvene ustanove nadležni zdravstveni radnik obavezan je upisati u medicinsku dokumentaciju pacijenta. Pacijent nema pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove kada može ugroziti vlastiti život ili zdravlje ili život i zdravlje drugih ljudi.

                                      Pravo na naknadu štete

Ako pri korištenju zdravstvene zaštite pacijentu bude nanesena šteta, on može zahtijevati naknadu štete u skladu sa propisima općeg obligacionog prava. Pacijentom se smatra svaka osoba, bolesna ili zdrava, koja zatraži ili u kojoj se traži određena mjera ili usluga u cilju očuvanja i unaprijeđenja zdravlja, spriječavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege ili rehabilitacije.

               Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata u jedinici Lokalne samouprave

Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata, na temelju članka 30 Zakona, osniva se u svakoj područnoj jedinici lokalne samouprave. Povjerenstvo ima pet članova, koji temeljem javnog poziva, imenuje skupština jedinice područja lokalne samouprave iz redova pacijenata, nevladinih organizacija i stručnjaka na području zaštite prava pacijenata.

                                          Pritužba pacijenta

Pacijent koji smatra da mu je povrijeđeno pravo utvrđeno Zakonom, ima pravo pismenim ili usmenim putem, izjaviti pritužbu ravnatelju zdravstvene ustanove, upravi ili osobi ovlaštenoj za vođenje poslova trgovačkog društva koje obavlja zdravstenu djelatnost, odnosno privatnom zdravstvenom radniku. Ako navedene osobe ne obavijeste pacijenta, u roku od osam dana od dana izjavljene pritužbe, o mjerama preduzetim povodom pritužbe ili ako nije zadovoljan preduzetim mjerama, pacijent ima pravo podnijeti Pritužbu za zaštitu ili promicanje prava pacijenata. Za pacijenta koji nije pri svijesti ili koji nije sposoban za rasuđivanje, te za maloljetnog pacijenta, pritužbu povjerenstvu ima pravo podnijeti bračni drug pacijenta, izvanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra te zakonski zastupnik pacijenta. Povjerenstvo obavještava pacijenta o svim mjeramab preduzetim povodom njegove pritužbe, i to najkasnije u roku od petnaest dana. Povjerenstvo ima pravo pristupa u prostorije u kojima se obavlja zdravstvena djelatnost te pravo uvida u način ostvarivanja prava pacijenata u zdravstvenoj ustanovi. Ako učinjena povreda prava pacijenata istodobno čini krivično djelo, odnosno prekršaj, nadležna inspekcija, odnosno komora dužna je podnijeti prekršajnu odnosno kaznenu prijavu i tome obavijestiti povjerenstvo. O cijelovitom ishodu postupka, povjerenstvo obavezno obaviještava pacijenta, što ukazuje pravo na njegovu povratnu informaciju o tome šta se dogodilo ili šta se događa sa podnesenom tužbom.

              NA KOJI NAČIN SE KRŠE PRAVA PACIJENATA KAO POTROŠAČA

Nedavni Svjetski dan potrošača koji se obilježava 15 marta svake godine bio je idealna prigoda da se ukaže na stanje u oblasti zaštite potrošača, te na značaj i ulogu koju bi potrošač trebao imati kao generator gospodarstva i regulator tržišta. Posebno se ističu pacijenti kao potrošači zdravstvenih usluga. Svaki potrošač je inače dužan voditi brigu o svojim pravima i insistirati na njihovoj provedbi i zaštiti svim pravnim i društveno prihvatljivim sredstvima. Potrošačka prava po svom značaju poprimaju karakter temeljnih ljudskih prava, sa obzirom da bez njihovog zadovoljenja pojedinac ne može sudjelovati u modernim društvenim tokovima.

                      POVREDA PRAVA PACIJENATA KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE

Zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata Federacija Bosna i Hercegovina je regulisala i uredila veoma bitnu oblast zdravstva, pri tome usklađujući domaće zakonodavstvo sa međunarodnim konvencijama koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina. Pravo na zdravlje je univerzalno ljudsko pravo. Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog i duševnog blagostanja a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti. Zakonom su određena prava, obaveze i odgovornosti pacijenata prilikom korištenja prava, način korištenja tih prava, kao i druga pitanja u vezi sa pravima, obavezama i odgovornostima pacijenta. Ovaj zakon ima za cilj da se pacijentima u Bosni i Hercegovini omogući jednaka, primjerena, kvalitetna zaštita koja se zasniva na primarnom odnosu pacijenata i zdravstvenih radnika kao davalaca zdravstvenih usluga. Odnos ljekara i pacijenta zasniva se na međusobnom povjerenju, posebno sa aspekta pacijenta prema liječniku, cijeneći liječnikovo stručno znanje, iskustvo i slično. Međutim, iako je povjerenje nužno, to ne isključuje obim prava koji nastaje u odnosu između liječnika i pacijenta, a koji ima svoje elementa odštetne odgovornosti. U situacijama kada liječnik propusti nužne i propisane radnje i načini grešku u radu,dolazi do pitanja odštetne odgovornosti. Kako je pravo na obavještenje zakonom definisano kao obaveza liječnika, uskraćivanje ili nedovoljno ostvarivanje ovog prava povlači odgovornost za naknadu štete.

                               Odgovornost za naknadu štete pacijenata

Da bismo govorili o odgovornosti za štetu potrebno je prije svega definisati pravni odnos koji nastaje između zdravstvene ustanove i pacijenta, odnosno utvrditi karakter ugovora o pružanju zdravstvenih usluga. Prijemom pacijenta kod liječnika i njegovom spremnosti da izvrši pregled pacijenta zaključuje se ugovorni odnos. Prema zauzetom stavu u teoriji i praksi takav ugovor ima karakter ugovora o djelu. Također ima stavova da se radi o ugovoru o nalogu, ali i da se radi o neimenovanom tipu ugovora Sui Generis. Smatramo da se radi o ugovoru o dijelu ali bez obaveze postizanja određenog rezultata u pružanju zdravstvene usluge. Predmet ovog ugovora je zapravo pružanje zdravstvene usluge u skladu sa stručnim medicinskim znanjima uz poštivanje zakonom propisanih prava pacijenata i propisanih procedura i postupaka. Liječnik ne garantuje i ne obavezuje se na uspjeh liječenja, ali se obavezuje da će postupati pažnjom dobrog stručnjaka, te da će poštivati zakonske propise i dostignute medicinske standarde u liječenju. U tome se nalazi osnov odgovornosti liječnika, odnosno zdravstvene ustanove.

Odgovornost zdravstvene ustanove je subjektivne, a ne objektivne prirode. Dakle, u ovom slučaju se primljenjuju pravila o subjektivnoj odgovornosti kod kojih se krivica pretpostavlja, što znači da zdravstvena ustanova mora dokazati da je radila prema pravilima i standardima struke i da nema njihove krivice. Zdravstvena ustanova odgovara pacijentu ukoliko njeni zaposlenici, ljekari i drugo medicinsko osoblje nisu postupali u skladu sa pravilima medicinske nauke i sa odgovarajućom pažnjom i i iz takvog ponašanja zaposlenika zdravstvene ustanove nastane šteta za pacijenta. Obaveza naknade štete postoji u slučaju ljekarske greške, međutim obaveza naknade štete pacijentu postoji u svim slučajevima kršenja prava pacijenata koja su taksativno navedena u Zakonu, ukoliko je zbog te povrede prava pacijent pretrpio štetu.

Da bi postoja odgovornost zdravstvene ustanove za naknadu štete pacijentu potrebno je da se ispune sljedeće pretpostavke

- da je nastupila šteta

- da je šteta prouzrokovana protupravnom radnjom ili propuštanjem

- da se radnja ili propuštanje može pripisati u krivicu štetniku

- da postoji uzročna veza između radnje propuštanja i štete

Propust liječnika sam po sebi ne povlači krivicu, ni građansku odgovornost. Odgovornoast nastupa samo ako je propust nastao pacijentovom greškom ili ako mu je pričinio drugi vid materijalne ili nematerijalne štete. Pri tome se odgovornost ne ograničava na štetu koju pretrpi sam pacijent, nego je ista proširena i na druga lica koja imaju pravo na naknadu štete. Kada pacijent ili drugo oštećeno lice zahtijeva naknadu štete zbog propusta u liječenju, on mora dokazati da su propusti u liječenju ili samo liječenje uzrok naknade štete. Utvrđivanje uzročne veze, u postupku pred sudom, odvija se na osnovu hipotetičkog pitanja kakav bi ishod bio u slučaju da je ljekar postupio onako kako je trebalo.

Odgovornost zdravstvene ustanove za naknadu štete pacijentu je primarna u odnosu na odgovornost zdravstvenog radnika odnosno zaposlenika koji je načinio propust. Odgovornost zaposlenika nije solidarna sa odgovornošću zdravstvene ustanove, nego je ona supsdijarne prirode, tako da oštećeni pacijent naknadu štete od zaposlenika zdravstvene ustanove može potraživati samo u slučaju da je isti štetu prouzrokovao.

Nadalje, za utvrđivanje odgovornosti za štetu zdravstvene ustanove bitno je uzeti u obzir član 18. stav 2 ZOO  koji propisuje da je učesnik u obligacionom odnosu dužan da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običaja dobrog stručnjaka.

                                           ZAKLJUČAK

Obaveza obaviještenja pacijenta je uspostavljena sa ciljem da se pacijentu obezbijedi saopštavanje potrebnih činjenica, na tačan i razumljiv način, kako bi pacijent nakon saznanja te činjenice i njihovog razumijevanja mogao donijeti odluku da se podvrgne određenom medicinskom tretmanu ili ne. Na ovaj način se osigurava učešće pacijenta u procesu liječenja, sa obzirom da pacijent pored prava ima i obaveze i odgovornosti. Ta prava, obaveze i odgovornosti u procesu liječenja, pacijent može ostvariti samo ako dobije sve potrebne činjenice koje se odnose na njegovo liječenje i koje se odnose na njegovo zdravlje.

Kada liječnik propusti da pacijenta obavijesti o njegovom zdravlju na način propisan Zakonom, te uslijed tog propusta pacijentu nastane šteta, za istu po principu subjektivne odgovornosti odgovara zdravstvena ustanova, a supsidijarno i liječnik pod određenim uslovima. Obim i način obaviještenja pacijenta zavise od svakog konkretnog slučaja, što znači da će sud cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja prilikom utvrđivanja da li je pacijent dovoljno obaviješten. Pri tome, liječnici moraju voditi računa da u pružanju svoje ljekarske djelatnosti moraju postupati sa pažnjom dobrog stručnjaka, što povećava njihovu odgovornost prilikom procjene da li je pacijent dovoljno obaviješten. Također, krivica liječnika se pretpostavlja, pa u slučaju spora liječnik odnosno zdravstvena ustanova moraju dokazati da su postupali u skladu sa navedenom strukom i zakonskim propisima. Shodno tome, može se reći da svi pacijenti i ljekari danas imaju podjednaka prava i dužnosti kao potrošači zdravstvene zaštite.