PRAVNI ZNAČAJ KLEVETE, TUŽBE ZA KLEVETU I NJEZINO SANKCIONISANJE

                                           

           ŠTA PREDSTAVLJA KLEVETA, I KO ZA NJU I KAKO MOŽE DA ODGOVARA

Kleveta predstavlja ogovaranje, omalovažavanje, vrijeđanje časti ili davanje izjave u kojima tvrdi neistine iako zna da su neistinite tvrdnje o pojedincu, proizvodu, poslovanju i slično. Ogovaranje se odnosi na zlobne, lažne i klevetničke izjave. Većina pravnih sistema zakonski sankcionira klevetu. Pojam klevete definisan je Zakonom o zaštiti klevete. Prema tom Zakonu, svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem iznošenja nečeg nesitinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, pod uslovom da je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na drugi način efikasno kontrolisalo taj sadržaj izražavanja. Za klevetu odgovara i pravno lice koje je objavilo klevetničko izražavanje. Ovim Zakonom je previđen i poseban standard odgovornosti za klevetu za lica koja obavljaju javne funkcije, i koja prema shvatanju javnosti, vrše značajan uticaj na pitanja od političkog i javnog interesa. Ova lica odgovaraju za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja koji se odnosi na javna i politička pitanja, ako je to lice znalo da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo istinitost izražavanja.

                            Koji su prvi koraci u postupku zaštite od Klevete

Zakon o zaštiti od klevete propisuje da lice koje je oštećeno klavetničkim izražavanjem mora prvo preduzeti mjere da ublaže posljedice tog izražavanja, sa posebnim akcentom na upućivanje zahtjeva za ispravku. Ovaj zahtjev se upućuje licu koje je izvršilo klevetničko izražavanje, i jako je bitno reći da se taj zehtjev može poslati u pismenoj formi. Ovo se ističe iz razloga što se ne može pokrenuti sudski postupak protiv lica odgovornog za klevetu, ukoliko oštećeni nema dokaz da je tom licu uputio zahtjev.

                            Tko može tužiti za povredu Prava na Ugled

Zakon o kleveti je namijenjen samo zaštiti osobnih prava na ugled. Iz toga razloga proizilazi da samo pojedinci mogu podići tužbu u cilju zaštite tog prava. Za povredu ovog prava u cilju zaštite prava osobnog ugleda mogu se tužiti sljedeći

- Zastava ili znak

- Nositelji funcija

- Institucije

- Skupina ljudi

- Pripadnici skupine

- Predstavnik mrtve osobe kojoj je povrijeđen ugled

Mnoge zemlje još uvijek imaju zakone koje dozvoljavaju tužbe za povredu časti ili ugleda od strane nekih navedenih grupa. Međutim, ti zakoni ne tvore legitimni temelj za ograničavanje slobode izražavanja na osnovu zaštite ugleda i časti. Shodno tome, neki zakoni o kleveti se koriste u svojoj namjeri ili praksi, za slučajeve koji bi trebali biti tema drugih zakona ili uopće ne pripadaju tom zakonu. Posebno se zakon o kleveti često iskorištava protiv organa javne vlasti ili državnog službenika.

                                     Krivična Kleveta

Većina zakona o kleveti potiče iz Državnog Krivičnog Zakonika. Ovo sugerira kako se smatra javnim interesom ako vlasti preduzmu krivična gonjenja protiv novinara i drugih- nešto što nadilazi prava pojedinaca za zaštitu njegovog ili njezinog ugleda. To je usko vezano za koncept provokacije koji kažnjava kritičan govor ili neki drugi oblik izražavanja prema vlasti i državi. Ipak se kriminalizacija klevete posmatra kao arhaična i zastarjela.

                                 Građanska Kleveta

Opće je prihvaćena potreba za nekom vrstom pravnog lijeka za one koji smatraju da je njihov ugled nepravedno narušen. On bi se trebao sprovesti u obliku građanske parnice od strane osobe koja tvrdi da joj je oštećen ugled. Ipak, čak i uz opću saglasnost, stvarna praksa Zakona o kleveti iznosi na svijetlo niz mogućih pitanja.

                             Može li istinita izjava biti uvredljiva za pojedince

Ovako postavljeno, odgovor je jasan. Naravno, onda kada govorimo o zaštiti ugleda, mislimo samo na zasluženi ugled. Iz toga proizilazi zaključak da ukoliko je izjava uistinu istinita, ne može biti uvredljiva. Shodno tome, dokazivanje istinitosti tvrdnje bi uvijek trebalo biti uspješna odbrana protiv tužbe za klevetu. Evropski Sud za ljudska prava je nedvojbeno utvrdio ne može biti zakonski ograničena radi zaštite ugleda te osobe.

Međutim postavlja se pitanje šta ako je izjava neistinita, ako narušava ugled osobe, znači li automatski da je uvredljiva. Sam izraz razumno objavljivanje podrazumijeva da je autor poduzeo razumne korake u osiguranja ispravnosti sadržaja obajve i da je ta objava od javnog interesa.

Evropski Sud za ljudska prava se često poziva na javni interes kao čimbenik protiv slobode izražavanja kad god razmatra da li je to ograničenje nužno u demokratskom društvu. Naglašava važnosti i ulogu medija kao čuvara demokratije.

Argument je da bi sloboda medija bila ugrožena i samim tim uloga čuvara demokratije narušena, ako se od novinara i urednika stalno zahtijeva provjera svake tiskane izjave na visokoj razini pravnog dokaza. Dovoljno je objavljavljivanje dobrog strukovnog rada, odnosno izvršenje razumnih mjera za provjeru tiskane izjave. Novinarske iskrene pogreške ne mogu se kažnjavati na načine koji bi ograničili slobodu tiska.

                       Da li svi pojedinci imaju pravo na izražavanje svog mišljenja

Do sada se rasprava vodila o činjeničnim tvrdnjama koje mogu biti uvredljive, ali šta je se desilo sa Pravom na izražavanje svog ličnog mišljenja, postavlja se pitanje da li svi pojedinci imaju pravo na to.

Evropski sud za ljudska prava je zauzeo čvrst stav o tome, niko ne smije biti ometan u izražavanju svog ličnog mišljenja. Mišljenje je upravo tako novinarsko ili autorsko viđenje utemeljeno na poznavanju činjenica. To je nešto drugo od samih činjenica.

Samim tim, postoji tvrdnja da Treba napraviti opreznu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva..... u slučaju vrijednosnih sudova ovaj uvjet je nemoguće ispuniti i krši samu slobodu mišljenja.

                     Postoji li danas Pravo na Ugled u našem svakodnevnom društvu

Član 12 Opće Deklaracije o ljudskim pravima ističe

Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješenju u njegov privatni život, obitelj, dom i prepisku, niti napadima na njegovu čast ili ugled. Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog miješanja ili napada.

Iste riječi se ponavljaju u članu 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, i time su obavezujuće u zakonodavstima država potpisnica sporazuma. Kao što smo već vidjeli postoji odvojena napomena u članu 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima o pravima i ugleda drugih kao pravnu osnovu za ograničavanje slobode izražavanja.

Europska Konvencija za ljudska prava također sadrži napomenu o ugledu i pravima kao legitimnoj osnovi za ograničenja. Posljednjih godina sud se počeo odnositi prema časti i ugledu kao već postojećem pravu sadržanom u članu 8 prema kojem

Sud smatra da je ugled osobe, čak i ako je ta osoba kritizirana u obliku javne rasprave, dio njegovog ili njezinog osobnog identiteta i psihološkog integriteta te stoga spada u područje njegovog ili njezinog privatnog života. Stoga se treba primijeniti članak 8 EKPLJ.

Da bi se članak 8 mogao primijeniti napad na osobnu čast mora postići određenu razinu težine i na taj način da uzrokuje predrasude osobnom korištenju prava za poštivanje osobnog života. Sa tim u vezi treba itekako nastojati zaštite svoje Pravo na osobni ugled i autoritet.

                             Što je danas pravi način odnošenja prema kleveti

Ako se utvrdi oklevetanost osobe, jasno je ta osoba ima pravo na pravni lijek. Problem i razlog što je zakon o kleveti tako ozloglašen među novinarima- jeste da su izrečeni pravni lijekovi često kazneni i nerazmjerni. Primjena pravnog lijeka može se smatrati trodijelnim dijelom nužnosti za ograničavanje. Proporcionalno ograničenje- ono koje je opravdano dokazivanjem klevete- je najmanje restriktivno pri ostvarenju cilja oporavka oštećenog ugleda. Novčane odštete odnosno naknada štete trebale bi se stoga izricati samo ako su drugi načini nedovoljni za naknadu nečinjene štete. Naknada za izazvanu štetu poznata još kao i nematerijakna šteta, morala bi se temeljiti na dokazu u stvarno počinjenoj povredi.

                                     KLEVETA I JAVNA RASPRAVA

                                         Kritika javnih dužnosnika

Zakon o kleveti je omogućavao veliku zaštitu javnim dužnosnicima. Djelimično su to uspjeli izvesti koristeći pojam uvrede. Kritičko izvještavanje o političarima ili javnim službenicima smatra se uvredom njihove funkcije. U mnogim zemljama i danas postoji i dodatna zaštita ovih službenika. Javnim dužnosnicima ide u prilog i to što imaju pristup državnim fondovima, odnosno novcu poreznih obveznika, za finansiranje tužbe za klevetu. Zato i kazne za klevete protiv javnih dužnosnika mogu biti puno oštrije. Međunarodna sudska praksa se ipak kreće u suprotnom smjeru. Više od četiri stoljeća Evropski Sud za ljudska prava insistira na tome da postoji mnoštvo razloga zbog kojeg bi javni dužnosnici trebali uživati manju zaštitu nego drugi

Sloboda štampe pruža javnosti najbolji način otkrivanja i stvaranja mišljenja o planovima i stanovima njihovih političkih vođa. Općenito, sloboda političke debate je u samoj srži koncepata demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara, nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za svako pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i u skladu sa tim mora iskazivati sve veći stepen tolerancije.

                              KLEVETNIČKI SLUČAJEVI NA SUDU

                               Odbrana u slučajevima Tužbe za klevetu

Postoji nekoliko načina odbrane kod tužbi za klevetu.

Istina- Evropski Sud za ljudska prava istinu smatra apsolutnom odbranom. Ako je nešto istinito, onda ne može biti uvrijedljivo.

Razumno izvještavanje- Sudska praksa Evropskog suda razvila je tezu, po kojoj objava, ako je razumna, može biti razumna čak i kada nije u cjelosti istinita. Elementi definiranja razumnosti su sljedeći

- Novinar se potrudio u dobroj vjeri da dokaže istinitost isprave i vjerovao je u njenu razumnost

- Uvredljive tvrdnje sadržane su u novinarskim izvještajima

- Tema je od javne važnosti i interesa

Mišljenje- Izjava zbog koje je podnesena tužba nije prenošenje činjenice, nego izražavanje mišljenja. Od novinara se može očekivati određena činjenična osnova, ali je nije potrebno dokazivati.

Potpuni imunitet- Ako je uvredljiva izjava prenesena u izvještaju iz parlamenta ili sudskog postupka, ona podliježe apsolutnom imunitetu iz progona. U tom slučaju ni izvorni autor tvrdnje ni mediji koji prenose ne mogu biti odgovorni za klevetu.Ovo pravilo se odnosi i na druga legislativna tijela i pravosudne institucije.

Kvalificirani imunitet- Evropski Sud za ljudska prava djelimično i kada prenosi druge vrste izjava, čak i kada ne uzživaju posljedice kakve pripadaju parlamentu i sudovima. To je primljenjivo na javne skupove, dokumente i druge javne izvore.

Izjave drugih- Novinari nisu odgovorni za izjave drugih, osim ako ih podržavaju. Kao primjer je naveden slučaj radijskog interjvua uživo.

                            Teret dokazivanja kod Tužbi za klevetu

U slučajevima tužbi za klevetu načelo tereta dokazivanja je obično pogrešno. U mnogim pravnim sistemima teret dokazivanja ne leži na tužitelju, odnosno osobi koja tvrdi da je oklevetana nego na branitelju. U svim drugim građanskim tužbama kojim se traži obeštećenje za navodni prijestup, automatski bi bila odgovornost onoga tko je oštećen da dokaže sljedeće

- Da je branitelj izvršio čin

- Da je taj čin izazvao štetu tužitelju

U tužbama za klevetu teret dokazivanja je obrnut u drugoj tački. Ako tužitelj dokaže da je optuženi izrekao tvrdnju- što je najčešće prilično jednostavno- nakon toga je na optuženom da dokaže istinitos izjave i da pri tom da izjava nije uvrijedljiva. Novo pravilo ne oslobađa novinare od odgovornosti pravilnog izvještavanja- ova pitanja ostaju predmetom rasprave na sudu- ali im dopušta da budu odvažniji u istraživanju tema od javnog interesa.

Po rimskom zakonu je teret dokazivanja na stranci koja može dokazati potvrdno. To proizilazi iz pretpostavljene teškoće dokazivanja negativnog. U slučajevima klevete to znači da teret dokazivanja istinitosti izjave leži kod branjenika.

                                    Zaštita novinarskih izvora

Kada je riječ o zaštiti novinarskih izvora, sudska praksa ESPLJ  na ovom polju je mnogo naprednija. Česta je pojava da se medijske optužbe o nečijem nezakonitom postupanju temelje na radnjama čija je anonimnost zajamčena. Na zaštitu anonimnih izvora gleda se kao na načelu novinarske etike. U tom smislu Evrospki sud za ljudska prava je zaključio

Zaštita novinarskih izvora jedan je od uvjeta slobode medija, kako je propisano zakonima i profesionalnim kodeksima u većini zemalja potpisnica u potvrđeno u nekoliko međunarodnih instrumenata o novinarskim slobodama. Bez takve zaštite izvori se ne bi ustručavali pomagati medijima u informiranju o stvarima od javnog interesa. Imajući u vidu važnost zaštite novinarskih izvora za slobodu medija u demokratskom društvu i moguće odustajanje izvora kojima bi nalog o otkrivanju izvora značajno uticao na realizaciju te slobode, takva mjera ne može biti u skladu sa člankom 10. Konvencije o ljudskim pravima, osim ako je opravdan prevladavajućim prohtjevima i to u javnom interesu.

                                 Pravni lijekovi i kazne za klevetu

Jedan od razloga zašto su procesi za klevetu bilo krivični bilo građanski zastrašujući jeste utjecaj kazni ili novčanih odšteta protiv medija. Spominje se obično obeshrabjujući efekt teških kazni ili visokih novčanih presuda. Da bi fraza bila jasnija, ne radi se samo o efektu koji se postiže kod optuženih novinara u svakom pojedinačnom slučaju, već i o ograničavajućem efektu koji zakon o kleveti postiže prema istraživačkom i jakom novinarstvu. U građanskim parnicama zbog klevete efekt obeshrabrenja su visoke novčane kazne protiv medija. U tim parnicama cilj nije kažnjavanje branitelja, već kompenzacija tužitelja odnosno oklevetane osobe za gubitak ili nastalu štetu. Iz toga slijedi da oklevetani treba dokazati stvarnu štetu ili gubitak kao dio svoje tužbe. Ako to nije u stanju, novčana odšteta je upitna. Najčešće se klevetnička izjava može poništiti objavkom isprika ili isprikom.

Problem se najčešće javlja kod Neimovinske štete. Radi se o novčanoj naknadi neimovinske štete koja se ne može tačno izračunati, kao što je problem časti ili ugleda. Sudovi moraju uzeti u obzir načinjenu štetu ugleda ili i eventualni učinak visoke novčane odštete za branitelja i još šire na slobode medija i izražavanja u društvu.

Treba također reći da Evropski sud rijetko dosuđuje naknadu za neimovinsku štetu. Uobičajeni je zaključak da je dovoljno presuditi da je nečije pravo bilo prekršeno, što je stav kojeg bi domaći sudovi mogli slijediti ako je to moguće.