LJUDSKO PRAVO NA SLOBODU IZRAŽAVANJA, ULOGU MEDIJA I ODGOVORNO NOVINARSTVO

                                               

         ŠTA PREDSTAVLJA SLOBODA GOVORA ILI IZRAŽAVANJA U NAŠEM DRUŠTVU

Danas svaki građanin kao pojedinac treba da ima svoje Pravo na slobodu govora, bilo kod kuće, bilo na poslu, u školi, preduzeću, javnosti i slično, to je neotu, koji kažeđivo pravo svih građana, naravno neki svoju slobodu govora izražavaju i putem društvenih mreža i putem novina, jer zapravo postoje različiti načini na koji se ta sloboda danas može izraziti. Sloboda govora je dakle pravo izražavanje vlastitih stajališta i razmišljanja pojedinaca bez straha da će ga netko pokušati spriječiti ili kazniti. Naziva se još i slobodom izražavanja, ali širi jer se odnosi samo na govor.

Pravo na slobodu izražavanja  je pravo koje je zagarantovano svima. Ono obuhvata pravo na posjedovanje mišljenja i primanje i širenje informacija i ideja bez miješanja organa javne vlasti. Međutim, država ima pravo da traže licenciranje radiofuznih, televizijskih i radio operatera.

Ovo pravo je suštinski element demokratskog društva i osnovni uvjet za njegov napredak i samoispunjenje svakog pojedinca. Idući i dalje od informacija i ideja koje se prihvataju sa odobravanjem ili se smatraju uvrijedljivim ili nailaze na ravnodušnost, pravo na slobodu izražavanja proteže se na informacije koje mogu da povrijede, šokiraju ili uznemire.

Pluralizam medija je važan aspekt za slobodu izražavanja. U demokratskom društvu, pluralizam mišljenja u medijima ne mora samo da se tolerira, već i aktivno promovira i omogućava. U medijima se moraju čuti i odraziti različita mišljenja i glasovi koji postoje u društvu. Na ovaj način se gradi tolerancija i slobodoumnost među ljudima.

           Mediji kao čuvari javnog interesa sa svim pravima, obavezama i odgovornostima

Medijski radnici se smatraju čuvarima javnog interesa koji imaju suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Oni imaju dužnost da šire informacije i obavještavaju javnost o svim pitanjima o javnog interesa, a javnost ima pravo da te informacije primi. Ipak pravo novinara na slobodu izražavanja nije apsolutno. Novinari imaju svoja prava, obaveze i odgovornosti. U tom smislu izraz prava tumači se kao prerogativ da se bave svojom profesijom i izvještavaju o pitanjima od javnog interesa, dok izraz odgovornosti znači da treba da postupaju u dobroj vjeri i daju pouzdane i tačne informacije u vezi novinarstva.

U posebnim okolnostima, opravdano je da novinari ne provjeravaju činjenične navode. Naprimjer, onda kad novinari izvještavaju o sadržaju ranijih izvještaja. Naprimjer, kad novinari izvještavaju o sadržaju zvaničnih izvještaja ili informacijama iz državnih ili javnih evidencija, od njih se ne zahtijeva da sprovode dodatna nezavisna istraživanja kako bi potvrdili te činjenice.

Na novinarima je da odluče na koji će način novinski članak biti prikazan i dozvoljeno im je da koriste određeni stepen preuličavanja ili čak provokacije. Stoga mogu obagatiti članke i pokušati da ih učine atraktivnim pod uvjetom da ne daju pogrešne prikaze ili dovode čitaoce u zabludu.

                 Odgovorno novinarstvo u odnosu na Tabloidno novinarstvo

Odgovorno novinarstvo znači da novinari obavljaju svoju profesiju postupajući u dobroj vjeri i prikupljajući i šireći informacije u skladu sa novinarskom etikom. Staraju se o tome da izvještavanje bude izbalansirano tako da što više puta pokušavaju da prije objavljivanja kontaktiraju lica o kojima je bila riječ radi komentara.

Tabloidno novinarstvo znači da se lične informacije prikupljaju u atmosferi stalnog uznemiravanja, koja može da stvori veoma snažan tjecaj upliva u privatni život ili progona lica o kome je riječ.

To da li lične informacije objavljuje novinar koji se pridržava principa odgovornog novinarstva ili tabloidi koji takve informacije objavljuju isključivo da bi udovoljili radoznalosti element je pravne procjene. Novinari koji se bave odgovornim novinarstvom uživaju jaču zaštitu svog prava na slobodu izražavanja. Međutim, na nacionalnim vlastima nije da odlučuju koje će tehnike izvještavanja novinari koristiti.

Novinari bi trebali da budu svjesni da javnost mora da zna gdje se nalazi poznato lice ili kako se privatno ponaša, čak i kada se to lice pojavi na mjestima koja se mogu opisati kao privatna.

Novinari su u principu dužni da poštuju zakon i etičke kodekse tokom izvještavanja o vijestima i trebalo bi da budu krajnje oprezni u situacijama koje moguda predstavljaju kršenje važećih zakona. Kršenje zakona može biti opravdano samo u slučajevima kada interes nalaže da se javnost informira o dužnošću da se poštuju uobičajeni krivični zakoni.

         PRIVATNI ŽIVOT I UVJETI ZA OBJAVLJIVANJE STVARI IZ PRIVATNOG ŽIVOTA

                                     Privatni život

Pravo na privatni život je garantirano svima. Pojam privatnog života je širok pojam bez neke stroge definicije, koja obuhvata, ali se ne ograničava na fizički i psihološki integritet lica i više aspekata identiteta lica, kao što su rodna identifikacija i seksualna orijentacija, ime ili elementi nekog lica na sopstvenu sliku. Ugled lica je također dio prava na privatan život.

Privatni život se proteže i na pravo slobodnog uspostavljanja i razvijanja odnosa uključujući ljubavne odnose sa drugim ljudima. Pored toga, smatra se da informacije koje se odnose na zdravstvena stanja, kućne adrese, očinstvo djeteta rođenog van braka i seksualne aktivnosti spadaju u sferu privatnog života.

Pravo na privatnost znači da sve javne i privatne ličnosti imaju pravo da žive u privatnosti daleko od neželjene pažnje. Načelno, objavljivanje materijala koji se bavi strogo privatnim stvarima  predstavlja narušavanje prava na poštovanje privatnog života, osim ako nije dobijen pristanak lica o kome je riječ i ako je objavljivanje u javnom interesu. Odluke o tome šta se smatra privatnim, a šta je ušlo u javnu sferu, kao takve, novinari mogu donositi u svakom pojedinačnom slučaju. Što je intimniji privatni aspekt života koji se otkriva, tako mora biti ozbiljnije i opravdanje.

                        Pristanak lica za davanje ličnih informacija

Lične infomacije u pravilu ne treba objavljivati bez pristanka lica o kome je riječ. Pristanak lica za davanje ličnih infomacija je važan element u odeđivanju toga da li objavljivanje detalja iz privatnog života narušava pravo na privatnost. Ipak informacije o pojedincima mogu se objavljivati i bez njihovog pristanka, ako za to postoji opravdani javni interes tj. ako je objelodanjivanje infomacije opravdano općim interesom ili zabrinutošću, za koji se smatra da preteže nad razmatranjima vezanim za privatnost lica o kome je riječ. Koncept javnog interesa prema tome može da pedstavlja alternativno opravdanje za objavljivanje.

                                     Javni interes

Uopšteno govoreći, javni interes se odnosi na pitanja koja utiču na javnost do te mjere da ona sa pravom može da bude zainteresovana za njih, koja pivlače pažnju javnosti ili izazivaju znatnu zabrinutost. Oblasti za koje se smatra da su od javnog interesa . Oblasti za koje se smatra da su od javnog interesa obuhvataju, ali se ipak ne ograničavaju na zloupotrebu javnih funkcija kao što su nenamjensko korištenje državnog novca, zaštitu javnog zdravlja, sigurnosti i državne sredine, zaštitu nacionalne sigurnosti, kriminal i društveno ponašanje i slične političke i socioekonomske teme. Novinari obično mogu da objavljuju lične informacijekada je to u funkciji neke veće vrijednosti i kada se koriste za raspravu o nekim pitanjima od javnog interesa. Što je veća vrijednost informacije za javnost, to veći ustupak mora da se učini u pogledu interesa lica da bude zaštićeno od objavljivanja i slično.

                            Javne ličnosti u sferi privatnog života

Javne ličnosti su lica koja obavljaju javnu funkciju ili koriste ljudske resurse. U širem smislu javne ličnosti obuhvataju sve one koji imaju neku ulogu u javnom životu, bez obzira da li je to oblast ekonomije, poliktike, umjetnosti, društvena sfera, sport ili neka druga oblast.

Privatni životi ljudi postali su neizbježna tema za medije. Mete su uglavnom javne ličnosti, jer detalji njihovog privatnog života imaju svrhu da podstaknu prodaju. Ipak bez obzira na sve, javne ličnosti treba da znaju položaj koji zauzimaju u društvu, u mnogim slučajevima po sopstvenom izboru, automatski povlači pojačan pritisak na njihovu privatnost.

Javne ličnosti se svjesno i neizbježno izlažu pažljivom praćenju svake njihove riječi kako od strane novinara, tako i od javnosti uopće. Zbog toga je njihovo pravo da svoj privatni život drže daleko od očiju javnosti mnogo ograničenije. Slobodi izražavanja u sferi politike bio bi nanesen težak udarac ako bi javne ličnosti mogle da cenzuriraju štampu i javnu raspravu u ime prava ličnosti.

Određene privatne aktivnosti javnih ličnosti ne mogu se smatrati privatnim zbog njihovog potencijalnog uticaja, gledano iz ugla uloge koju te ličnosti imaju u političkoj ili društvenoj sferi, kao i zbog rezultirajućeg utjecaja da javnost bude obaviještena. Novinari bi trebali da poštuju legitimna očekivanja javnih ličnosti u pogledu privatnosti kada se bavi isključivo privatnim aktivnostima kao što je bavljenje sportom, šetnja, izlazak iz restorana ili kad su na odmoru ili u partnerskim odnosima tj. bračni probleme ili vanbračne veze, ako ovo izvještavanje ne doprinosi pitanju od javnog interesa.

                           Privatna lica u sferi privatnog života

Privatna lica, koja nisu ušla u javnu sferu, u načelu uživaju veću zaštitu svog prava na privatnost. Međutim, njihove aktivnosti mogu ih uvesti u javnu sferu, zbog čega novinari nemaju apsolutnu zabranu izvještavanja o njima, čak i bez njihovog pristanka.

U određenim slučajevima novinari mogu da izvještavaju o privatnim licima, pa čak i da ih imenuju. Sa druge strane, privatna lica koja su dobrovoljno umiješana u kontroverzne poduhvate ne mogu da očekuju apsolutnu privatnost. Naprimjer. novinara bi bilo dopušteno da imenuju lica koja se bave takvim škakljivim poslovima, pod uslovom da takvi poslovi podliježu strožijim propisima ili budu strogo zabranjeni. Sa tim u vezi, izborom da se bave kontroverznim poslom, ova privatna lica ušla su u javnu sferu i na taj način izložila se praćenju od strane novinara.

Novinari bi u svakom slučaju trebalo da posvete posebnu pažnju širokim implikacijama koje objavljivanje ličnih informacija povlači za sobom, kao što je moguće isključenje iz lokalne zajednice. Tako  Naprimjer u predmetu Armonie protiv Litvanije, Sud se bavio pitanjem teške moralne i psihološke traume koje je pretrpjela cijela porodica, što ih je navelo da se odsele iz svog  sela, nakon što je novinar objelodanio da je član porodice zaražen HIV- om.

                           SLOBODA IZRAŽAVANJA- TEMELJNA NAČELA I IZVORI

Važnost koja se pridaje slobodi izražavanja nije nova ideja. Najpoznatiji je prvi amandman na Američki Ustav koji kaže da Kongres ne smije donijeti nikakav zakon koji uskraćuje slobodu govora ili tiska. Međutim, univerzalno priznanje slobode izražavanja ostvarilo se tek nastajanjem Ujedinjenih naroda i uspostavom sistema zaštite ljudskih prava utemeljenom na međunarodnom pravu. Prema članu 19. Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948 godine

Svako ima pravo na slobodu mišljenja, to pravo obuhvata slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja te širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice.

Nakon toga, ovo pravo je ugrađeno u obavezujući zakon u članu 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. On ponavlja rijeći opće deklaracije ali ujedno dodaje i neke određene uvjete u kojim ovo pravo može biti ograničeno.

Sa druge strane član 10 Evropske Konvencije o ljudskim pravima štiti slobodu izražavanja sljedećim riječima

Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i slobodu primanja i širenje informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak se spriječava države da podvrgnu režimu dozvolu ustanove koje obavljaju djelatnosti radija, televizije te kinematografsku djelatnost.

Međutim, baš kao i u članku 19. Međunarodnog pakta o Građanskim i političkim pravima, Članak 10 navodi nekoliko razloga za ograničenje prava na slobodu izražavanja.

                                Zbog čega je važna Sloboda izražavanja

Evropski Sud za ljudska prava izrazio je svoj stav po pitanja slobode izražavanja, prema njegovom mišljenju dakle

Sloboda izražavanja predstavlja jednu od ključnih osnova demokratskog društva, jednu od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. U skladu sa članom 10. stav 2.ESZLJP to je primljenjivo ne samo na informacije ili na ideje koje su općenito prihvaćene ili se smtra da nikog ne ugrožavaju, odnosno da su bezazlene, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodnog uma bez kojeg nema demokratskog društva.

Sloboda izražavanja može biti ograničena u brojnim okolnostima, kao naprimjer znog zaštite ugleda drugih i može biti u potpunosti ukinuta u vremenima ugroženosti nacije. To znači da ona uživa niži položaj od nekih drugih sloboda, kakve su sloboda savjesti ili zabrana mučenja.

                           Odnos Slobode izražavanja i Slobode medija

Uloga masovnih medija je posebno važna kod Slobode izražavanja. Evropski Sud za ljudska prava je posebno naglasio njihovu ulogu čuvara demokratije u mnogim slučajevima,njegovo mišljenje o Slobodi Medija je sljedeće

Sloboda medija omogućuje javnosti najbolji način otkrivanja i stavovima mišljenja njihovih političkih vođa. Naročito važno je da pruža mogućnost političarima da se izjašnjavaju i komentiraju o temama koje zaokupljuju javno mjenje, na taj način je svima omogućeno sudjelovanje u političkoj debati koja je u srži koncepata demokratskog društva.

U poznatom mišljenju o slobodi tiska Međuamerički sud za ljudska prava kaže

Kada je povrijeđena Sloboda izražavanja, to nije samo kršenje prava te osobe, već se time krši i pravo drugih da prima informacije i ideje.

Član 10 Evropske Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama izričito navodi da pravo na slobodu izražavanja ne isključuje mogućnost licenciranja radijske, televizijske i kinematografske djelatnosti. Ipak licenciranje dozvola bi se trebalo pravilno posmatrati kao mehanizam koji osigurava pravednu raspodjelu pristupa medijima. Evropski Sud za ljudska prava je odbio ideju po kojoj država može igrati ulogu u prethodnim ograničenjima- ili da odlučuje o čemu mediji mogu govoriti.

                          Ograničenje Slobode izražavanja

Sloboda izražavanja nije apsolutno pravo. To je opće načelo zakona o ljudskim pravima, ugrađeno u dokumente UN i Evropske Konvencije, da ljudska prava ne smiju biti korištena na način da ugrožavaju prava drugih. Član 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i član 10 Evropske Konvencije o ljudskim pravima iznose nekoliko uvjeta u kojima sloboda izražavanja može biti ograničena

Ostvarenje prava predviđenih stavom 2 ovog člana nosi za sobom posebne dužnosti i odgovornosti. Stoga se ona može podvrgnuti određenim ograničenjima, ali samo takvim koja su predviđena  zakonom i koja su prijeko potrebna radi

- poštivanja prava i ugleda drugih

- zaštite državne sigurnosti, javnog reda, zdravlja ili morala

Ostvarivanje tih sloboda, sa obzirom da za sobom nosi dužnosti i odgovornosti, može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi spriječavanja  odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudbene vlasti.

U nastavku članak 17. Evropske Klauzule za ljudska prava se naziva tzv klauzulom o zloupotrebi. Ona omogućuje zaštitu od zloupotrebe svih prava u Konvenciji u slučaju zahtjeva za ukidanjem ili ograničavanjem prava sadržanih u njoj.

                               SLOBODA IZRAŽAVANJA U EU

U Europi sloboda izražavanja može biti ograničena  po bilo kojoj od sljedećih osnova

- Radi zaštite prava ili ugleda drugih

- Radi nacionalne sigurnosti

- Radi zaštite javnog reda i opće dobrobiti

- Zaštite zdravlja ili morala

- Teritorijalne cjelovitosti ili spriječavanja nereda

- Povjerljivosti informacija

- Očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti

Ovo je dug popis, i iz perspektive novinara ili drugih branitelja slobode medija, izgleda zastrašujuće. Samim time, postoje dobro ustanovljeni mehanizmi kojim se odlučuje može li pravo na slobodu izražavanja ili bilo kojeg drugog ljudskog prava biti ograničeno. Mehanizam zaštite koji koristi Evrospski Sud za ljudska prava prolazi trodijelni test

- Bilo koje ograničenje prava mora biti propisano zakonom

- Ograničenje mora služiti jednom od propisanih razloga navedenim u dokumentima kojim se štite ljudska prava

- Ograničenje mora biti nužno za postizanje propisane svrhe

                               Zakonska propisanost

Riječ je o iskazivanju načela zakonitosti, koja je temelj vladavine prave. Zakon treba biti jasan i ne smije biti retroaktivan. U skladu sa već postojećim propisima mora se nedvosmisleno utvrditi opravdanost ograničavanje slobode izražavanja kao što je to naprimjer u interesu očuvanja sloboda i ugleda drugih.

Evropski Sud za ljudska prava ističe da ograničenje objašnjenja propisanog zakonom mora biti dostupno građanima na odgovarajući način i dovoljno precizno sročeno da bi građani mogli razumjeti šta se od njih traži i kakve posljedice mogu neki njihovi postupci za njih imati, te kako bi prema tome mogli prilagoditi svoje ponašanje.

Zakon koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti u pisanom obliku. Odbor za ljudska prava navodi da on može sadržavati zakone o parlamentarnim povlasticama ili zakone o nepoštivanju suda. Imajući u vidu ozbiljnost posljedica ograničavanja slobode govora, nisu dopuštena ograničenja unutar tradicionalnog, vjerskog ili nekog drugog običajnog prava.

                             Služenje propisanoj svrsi

Lista propisanih razloga za ograničenje prava u svakom od instrumenata kojim se reguliraju ljudska prava je iscrpljujuća. Naprimjer, sedam je takvih propisa sadržano u članku 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima. I to ne samo oni propisi koji pružaju moguću osnovu za ograničenje slobodu izražavanja.

Zakonska ograničenja u članu 10 EKPLJ su sljedeća

- interesi državne sigurnosti

- teritorijalna cjelovitost ili javni red i mir

- spriječavanje nereda ili zločina

- zaštita zdravlja ili morala

- zaštita ugleda ili prava drugih

- spriječavanje odavanja povjerljivih informacija

- očuvanje autoriteta i nepristrasnost sudske vlasti

                      Nužnost u demokratskom društvu

Prilikom odlučivanja da li je ograničenje nužno u demokratskom društvu EKPLJ uzima u obzir važnost javnog interesa za taj slučaj. Ako je informacija, za koju se traži ograničenje od javnog interesa, nužno je sasvim sigurno dokazati da bi širenje te informacije nanijelo štetu upravo navedenoj pravnoj svrsi.

Priroda predloženog ograničenja također je važna. Vrhovni sud SAD- a navodi da svako ograničenje slobode izražavanja mora biti najmanje moguće

 I kad je vladina namjera legitimna i važna, ta namjera se ne smije provoditi sredstvima kojima se otvoreno guše temeljne slobode i prava pojedinaca ako se cilj može bezbolnije postići.

 To je općenito isti pristup kakav promiče i ESPLJ. Odbor za ljudska prava navodi da ograničavanje slobode izražavanja ne smiju dovesti u pitanje samo pravo.

Procjenjujući legitimnost ograničenja, ESPLJ dozvoljava slobodnu procjenu vlasti. To znači da postoji jedan stepen fleksibilnosti primljenjiv posebno u slučajevima ograničenja vezanim uz pitanja značajnih razlika ograničenja između europskih država kao što je naprimjer zaštita morala. Slobodna procjena će biti manja ukoliko je svrha ograničenja objektivnija u svojoj prirodi kao što je npr. zaštita autoriteta pravosuđa i slično.