Sklapanje ugovora između trgovaca i potrošača i prava mjerodavna za potrošačke ugovore

                                                 

Potrošači često na sebe preuzimaju prava i obaveze sklapanjem potrošačkih ugovora. Da bi potrošački ugovor bio validan, potrošači moraju postići određeni sporazum sa trgovcima o potpisivanju tog ugovora. Ali šta su zapravo potrošački ugovori i šta oni predstavljaju za potrošače.Dakle u smislu člana 402 Zakona o Obligacionim odnosima potrošački ugovor jeste svaki ugovor  koji fizička osoba kao kupac sklapa u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti sa fizičkom ili pravnom osobom koja djeluje u okviru te djelanosti.

                                  Potrošački ugovori i jamstva

Pri sklapanju potrošačkih ugovora morate poštovati nacionalne zahtjeve u pogledu pravednosti i transparentnosti te se pobrinuti dati ugovori ne sadržavaju nepoštene uvjete. Na ovaj način saznajete kako vaše preduzeće poštuje propise o zaštiti potrošača.

Kad sklopite potrošački ugovor, provjerite svoje dužnosti nakon prodaje i obaveze prema potrošačima poput 14- dnevnog razdoblja mirovanja u slučaju internetske prodaje, prodaje izvan poslovnih prostorija ili prodaje na daljinu. Zakonodavstvom EU utvrđuju se određeni zahtjevi transparentnosti i pravičnosti za ugovore koji se potpisuju sa potrošačima.

                            O kojim se ugovornim odredbama radi

Ove informacije odnose se samo na onu prodaju potrošačima koji kupuju izvan svog profesionalnog konteksta. Ne primljenjuju se ako se bavite prodajom drugim preduzećima.

Zahtjevi EU primljenjuju se na svaku ugovornu odredbu u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što su uobičajene standardne ugovorne odredbe  sastavljene unaprijed. Isključeni su glavni predmet ugovora i  aspekti omjera cijene i kvalitete. Također treba imati na umu da ako se o ugovorima bude pojedinačno pregovaralo to se mora i dokazati.

                            Ugovori moraju biti pošteni

Standardne ugovorne odredbe koje se koriste u poslovanju, neovisno o tome, nazivaju li se uvjetima, ili su dio detaljnog ugovora, moraju biti poštene.

Prema zakonodavstvu EU, standardne ugovorne odredbe ne smiju

- biti suprotne uvjetima u nepovoljnoj mjeri

- staviti potrošače u nepovoljan položaj u odnosu na prodavače ili dobavljače

Također se mora postupati u dobroj vjeri, uzimajući u obzir inetese potrošača i sa njima postupati pravično

                      Nepoštene odredbe ugovora nisu obavezujuće

Ako su određene odredbe u ugovoru nepravedne, one nisu obavezujuće za potrošače i potrošači se na njih ne mogu pozvati, čak i ako je potrošač potpisao ugovor.

Ako nepoštene odredbe nisu ključni dio ugovora, ostatak ugovora ali ne i nepoštene odredbe obavezuju vas kao potrošača.

                 Ugovori moraju biti transparentni

Ugovorne odredbe moraju biti sastavljene na jasnom i razumljivom jeziku.One ne samo da moraju biti jezično jasne, već gospodar može razumjeti njihove jezične posljedice.

               

              PRAVA POTROŠAČA PRI KUPOVINI NA DALJINU ILI IZVAN POSLOVNIH PROSTORIJA

Potrošački ugovor je bilo koji ugovor kojeg trgovac sklopi sa potrošačem, bez obzira na koji način, i bez obzira da li je predmet roba, usluga ili digitalni sadržaj. U svakodnevnom životu potrošači sklapaju veliki broj ugovora, a u većini slučajeva trgovinu obavljaju sredstvima daljinske komunikacije kao što su internet, elektronička pošta ili televizija te sklapaju ugovore izvan poslovnih prostorija trgovca.

Zakon o zaštiti potrošača  uređuje potrošačke ugovorne odnose te sadržava posebne odredbe o ugovorima sklopljenim na daljinu, kojim definira šta se smatra ugovorom na daljinu a šta ugovorom izvan poslovnih prostorija, koje su obaveze trgovaca i koja prava ima potrošač prilikom njihovog sklapanja.

Ugovor na daljinu je ugovor sklopljen između trgovca i potrošača u okviru organiziranog sustava prodaje ili pružanja usluge bez istodobne fizičke prisutnosti između trgovca i potrošača na jednom mjestu pri čemu se do trentka sklapanja ugovora ili pri sklapanju ugovora koristi jedno ili više sredstava daljinske komunikacije. Sredstva daljinske komunikacije jesu sva sredstva koja se bez istodobne fizičke prisutnosti trgovaca i potrošača mogu koristiti za sklapanje ugovora na daljinu kao što su adresirani i neadresirani materijal, univerzalna pisma i dopisnice i slično. Prema navedenom, da bi se radilo o ugovoru na daljinu, takav ugovor mora biti sklopljen bez fizičke prisutnosti trgovca i potrošača na jednom mjestu, nekim od sredstava daljinske komunikacije. Ugovori sklopljeni na daljinu također uključuju situacije gdje potrošač posjećuje poslovne prostorije samo u svrhu prikupljanja informacija,ali naknadno dogovara i sklapa ugovor na daljinu.

Ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija jeste ugovor između trgovca i potrošača koji je sklopljen uz istodobnu fizičku prisutnost trgovca i potrošača na jednom mjestu koji ne predstavlja poslovne prostorije trgovca, pa čak i onda kada je trgovac dao ponudu. Nadalje, ugovorom sklopljenim  izvan poslovnih prostorija smatra se ugovor između trgovca i potrošača koji je sklopljen u poslovnim prostorijama trgovca ili izvan sredstava daljinske komunikacije neposredno nakon što je trgovac pristupio potrošaču osobno i individualno na mjestu koje nisu njegove poslovne prostorije a na kojem su trgovac i potrošač bili prisutni.

                        Pravo na obaviještenost

Osim tačno definiranog načina sklapanja, kod potrošačkih ugovora na daljinu i potrošačkih ugovora sklopljrnih izvan poslovnih prostorija propisane su opsežne informacije koje o proizvodu i ugovornim odredbama trgovac mora obavijestiti potrošača. Članom 57  ZZp-a  propisano je da prije nego što potrošač sklopi ugovor izvan poslovnih prostorija, odnosno ugovor na daljinu ili bude obvezan odgovarajućom ponudom, trgovac ga mora na jasan i razumljiv način obavijestiti, trgovac ga mora na jasan i razumljiv način obavijestiti o

1. glavnim obilježljima robe i usluge

2. svojem nazivu i sjedištu, telefonskom broju te adresi elektroničke pošte

3. nazivu i sjedištu trgovca za čije ime i za čiji račun nastupa

4. zemljopisnoj adresi mjesta svog poslovanja

5. maloprodajnoj cijeni roba i usluga

               Pravo na jednostrani raskid ugovora

 Odredbama člana 72 do 80 ZZP  predviđena su posebna pravila o jednostranom raskidu ugovora sklopljenom izvan poslovnih prostorija  trgovca. i ugovora sklopljenih na daljinu. Potrošač ima pravo, ne navodeći razloge za to, jednostrano raskinuti ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili sklopljen na daljinu u roku od 14 dana. Riječ je o specifičnom načinu raskidu ugovora koji ovlašćuje potrošača, da u određenom, relativno kratkom vremenskom periodu promijeni mišljenje u pogledu ugovora kojeg je sklopio i prekine taj ugovorni odnos jednostranom izjavom volje, bez ikakvih negativnih posljedica po njega. Ovo pravo na jednostrani raskid ugovora opravdava se činjenicom da u slučaju sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija i na daljinu na potrošača djeluje tzv. faktor iznenađenja, zbog čega potrošač sklapa ugovor koji uistinu ne želi, odnosno kupuje proizvod koji ne treba ili koji odudara od predožbe koju je potrošač imao u pogledu toga proizvoda.

          Isključenje prava na jednostrani raskid ugovora

Članom 79 ZZP  taksativno su navedene situacije u kojima potrošač nema pravo na jednostrani raskid ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija ili na daljinu, i to ako je

- ugovor o uslugama trgovac u potpunosti ispunio

- predmet ugovora roba ili usluga čija je cijena ovisna promjenama na finansijskom tržištu

- predmet ugovora roba koja je izgrađena po specifikaciji potrošača ili jasno prilagođena potrošaču

- predmet ugovora lako pokvarljiva roba ili roba kojoj brzo istječe rok upotrebe

- predmet ugovora zapećaćena roba koja zbog higijenskih ili zdravstvenih uslova nije pogodna za vraćanje

- predmet ugovora roba koja je zbog svoje prirode nakon dostave pomiješana sa drugim stvarima

- predmet ugovora isporuka alkoholnih pića čija je cijena ugovorena u trenutku sklapanja ugovora

             PRAVA MJERODAVNA ZA POTROŠAČKE UGOVORE

Sklapanje ugovora temelj je funkcioniranja tržišta. Svaki ugovor pisan je u skladu sa odredbama pravnog sustava i njegove učinke i valjanost primjenjuju se tačno određeni propisi. Kako bi se osigurala pravna sigurnost i efikasno djelovanje tržišta od iznimne je važnosti tačno odrediti koje pravo će biti mjerodavno za pojedini ugovor. Sa tim u vezi ovdje posebno dolazi do izražaja pravna zaštita koja će se pružiti potrošačima i odredbe Uredbe RIM 1.

                    Mjerodavno pravo prema Uredbi Rim 1

Osnovno načelo Uredbe Rim 1 pri određivanju mjerodavnog prava jeste neovisnost stranaka, tačnije, sloboda stranaka da same izaberu pravo  koje će se primijenjivati na ugovor ili jedan njegov dio. Iako osnovno načelo, sloboda izbora stranaka je ograničena kada se radi o posebnim skupinama ugovora, u koje spadaju i potrošački ugovori. Ovdje se radi o ugovorima u odnosu na koji postoje posebne odredbe kojima se u većini slučajeva ograničava izbor prava na pravo određenih država. Osim navedenih potrošačkih ugovora, tu su i ugovori o prijevozu, ugovori o osiguranju te ugovori o radu, dakle, ugovori kod kojih možemo reći da postoji slabija strana.

Uredba ima univerzalnu primjenu, tačnije ukazuje, kako se svako pravo na čiju primjenu ukazuju njene odredbe primjenjuje čak i kada se radi o pravu države članice. Nadalje, ugovorne strane su ovlaštene same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor ili samo dio ugovora koji sklapaju. Njihov izbor ne mora biti izričit već može proizilaziti iz samih odredaba ugovora ili biti vidljiv iz okolnosti slučaja, a mogu ga zamijeniti i izborom mjerodavnog prava. Bitno je naglasiti kako izbor mjerodavnog prava ne utiče na primjenu prisilnih propisa države u kojoj se nalaze svi ostali elementi bitni za slučaj u pitanju izbora prava. Izbor mjerodavnog prava dopušten je i kod potrošačkih ugovora uz daljnja ograničenja koja će niže biti objašnjena.

Uredba propisuje i pravila kojase primjenjuju ukoliko stranke same ne ugovore primjenu određenog prava. Polazi se od stajališta da bi se tada na ugovor trebalo primijenjivati pravo sa kojim je isti blisko povezan. Član 4 ove Uredbe navodi nekoliko kategorija ugovora i pravo na koje se ovaj ugovor primijenjuje, primjera radi, na ugovor o kupoprodaji se primjenjuje ugovor u kojem prodavač ima uobičajeno boravište, a na ugovor na stvarnom pravu na nekretnini primjenjuje se pravo države u kojoj se nekretnina nalazi. Na ugovore koji nisu obuhvaćeni tom kategorijom primjenjuje se pravo države uobičajenog boravišta stranke čija je činidba karakteristična za ugovor. Ako se mjerodavno pravo ne može odrediti primjenom ni jednog od navedenih pravila, slijedi se pravilo najbliže veze. Opseg prava mjerodavnog za ugovor određen je članom 12 a odnosi se na

- tumačenje ugovora

- izvršenje ugovora

- razne načine ukidanja obaveza te zastaru

- posljedice ništavosti ugovora

Osnovna svrha Uredbe Rim 1 jeste stvoriti pravila za pravilno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, tako da se poboljša pravna sigurnost u pogledu predvidivosti postupka određujući pravila po kojima se riješava sukob zakona u državama članicama. Stvara se sustav u kojem je moguće odrediti mjerodavno pravo neovisno o državi sjedišta suda pred kojim se vodi postupak.

                       Kolizijske odredbe za potrošačke ugovore

Prema odredbi člana 6 uredbe Rim 1 ugovorne strane mogu same izabrati mjerodavno pravo za ugovor. Općenito je svrha izbora mjerodavnog prava osigurati primjenu prava koja pogoduje interesima  samih stranaka te otkloniti mogućnost primjene pravnih pravila sa kojim stranke nisu upoznate. Prema općim pravilima, pravo koje su stranke izabrale kao mjerodavno navodi se izrekom ili jasno proizilazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Dakle, izbor prava može biti izričit ili prešutan. Moguće je izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor ili samo za jedan njegov dio. Kao i kod  primjene ostalih odredaba uredbe, pravo koje je određeno kao mjerodavno, u skladu sa zakonom ili navedenim pravilima, označava skup pravnih pravila koji su na snazi u određenoj državi, a ne pravila međunarodnog prava koja se u istoj državi primjenjuju. Dakle, u ovoj slučaju se isključuju uzvraćanje i upućivanje na odredbe nekog drugog pravnog sustava tj.renvoi.

Prema Uredbi Rim 1 ako nije izabrano mjerodavno pravo, potrošački ugovor podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište. Iz navedenih odredbi vidljivo je kako se uobičajeno pojavljuje kao važna odrednica evropskog kolizijskog prava, ali unatoč tome ne postoji njegova univerzalna definicija. Međutim, kroz odredbe međunarodnog prava, moguće je doći do zaključaka o njegovim bitnim elementima. Rezolucija Vijeća Evrope daje određene smjernice prema kojima je moguće odrediti pojam uobičajenog boravišta a to su

- boravak određene fizičke osobe određuje se na temelju činjeničnih okolnosti i ne ovisi o dopustivosti boravka

- osoba ima boravište u zemlji u kojoj je na snazi određeni pravni poredak, ili u mjestu koja se nalazi u toj zemlji ukoliko njen boravak traje određeni vremenski period, boravak ne može nužno trajati bez prekida

- za određivanje pitanja treba li boravište smatrati uobičajenim, treba se uzeti u obzir njegovo trajanje i postojanost kao i druge okolnosti osobne i profesionalne prirode koje upućuju na trajniju vezu između osobe i boravišta

- slobodno zasnivanje boravišta i namjera njegovog zadržavanja nisu pretpostavka za njegovo postojanje, međutim, namjere osobe mogu se uzeti u obzir pri određivanju ima li ona boravište i koje je prirode to boravište

- boravište ili uobičajeno boravište jedne osobe ne ovisi o boravištu ili uobičajenom boravištu druge osobe.

                                   ZAKLJUČAK

Relevantan propis kojim se uređuje određivanje mjerodavnog prava u potrošačkim postupcima je Uredba Rim 1, ali i pojedine odredbe Direktive Evropske Zajednice. Temeljnim načelom kod izbora mjerodavnog prava smatra se autonomija volje stranaka. Dakle, strane su same ovlaštene izabrati pravo koje će se primijenjivati na njihov ugovorni odnos. Međutim, Uredba propisuje iznimku od primjene tih pravila među kojima su i potrošački ugovori. Temeljno je pravilo da ako nije izabrano mjerodavno pravo, potrošački ugovor podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište. Sam pojam uobičajenog boravišta, iako ključan u pravu zaštite potrošača, nije nigdje izričito definiran, p je i tu definiciju potrebno utvrditi iz zaključaka suda EU. Praksa je pokazala kako uobičajeno boravište predstavlja funkcionalni pojam koji se tumači ovisno o okolnostima čime se zapravo  ostvaruje primjena prava najuže veze. Ističe se da izbor prava za određeni ugovor ne lišava potrošača zaštite koji mu pružaju propisi države u kojoj potrošač ima boravište. Uredba ujedno navodi i nekoliko kategorija koji se smatraju potrošačkima ali ipak,  zbog svoje prirode, ne podliježu odredbama koje se odnose na potrošače. Na taj način Zakon o zaštiti potrošača u svojim odredbama slijedi Uredbu iz Rima.